Pripovijesti crnogorske i primorske (SKZ 177, 1924)

Srpska književna zadruga, Kolo XXVII, broj 177. Beograd 1924, Grafički institut „Narodna misao" a. d. Tvrd povez u izvornom Zadruginom plavosivom platnu sa crnim ornamentalnim okvirom, ćirilica, 267 strana. Pažnja — postoji i drugi primerak ove knjige. Ovaj primerak ima nekoliko fleka na prednjoj korici. Isto izdanje, isto kolo, ista godina. Na naslovnoj strani je ljubičasti pečat ranijeg vlasnika: knjižara i poverenika Srpske književne zadruge — dakle knjiga je nekada bila u rukama čoveka koji je Zadrugu zastupao u svome mestu. Sitnica, ali lepa. Stjepan Mitrov Ljubiša (1824—1878) je pisac Boke i Paštrovića — čovek koji je u srpsku književnost uneo jezik i svet primorja onako kako ih niko pre njega nije zapisao. Bio je i političar: predsednik Dalmatinskog sabora i poslanik u bečkom parlamentu. Zbog načina na koji priča — kratko, oporo, sa poentom koja padne kao presuda — često ga zovu „primorskim Njegošem" u prozi. Na korici i naslovnoj strani izričito piše „skupio i složio Stjepan Mitrov Ljubiša", jer njegove pripovijesti nisu izmišljene priče nego prerađena predanja Boke i Paštrovića. U knjizi su, po sadržaju: „Boka", „Kanjoš Macedonović", „Skočidjevojka", „Šćepan Mali", „Prodaja patrijare Brkića", „Pop Andrović novi Obilić", „Krađa i prekrađa zvona", „Prokleti kam", „Gorde ili kako Crnogorka ljubi" i „Sud dobrih ljudi", a na kraju je i rečnik neobičnijih reči — koji je, kod Ljubiše, gotovo pola zadovoljstva. Očuvanost je dobra. Platno je celo, ornament pun i oštar, povez čvrst, blok celovit i neodvojen, stranice uredne, bez ijednog traga olovke. NEDOSTACI: na prednjoj korici ima nekoliko sitnih fleka; uglovi su blago otupljeni, uz ivice se vide tragovi trljanja. Ukratko: „Stanje dobro, nema ispisivanja, stranice uredne, korice dobre — malo fleka na prednjoj korici."