Književnost
Junaci koji nikada nisu postojali
Kako je književnost naučila čoveka da živi hiljadu života
Piše: Redakcija Veni, Vidi, Didici ·

Od Šeherezade i Gilgameša do Don Kihota, Raskoljnikova i Gregora Samse — književno-istorijski esej o junacima koji nikada nisu postojali, a ipak su promenili način na koji razumemo sebe i druge.
I · Priča koja je pobedila smrt
Postoji jedna neobična istina o ljudima: spremni smo da provedemo sate razmišljajući o sudbini nekoga ko nikada nije postojao.
Plačemo zbog izmišljenih smrti. Radujemo se ljubavima koje se nikada nisu dogodile. Pamtimo poslednje reči junaka čije je čitavo postojanje nastalo u nečijoj mašti.
A ponekad nam jedan takav junak promeni život.
Da bismo razumeli kako je to moguće, moramo započeti tamo gde je jedna priča, prema drevnom književnom predanju, predstavljala razliku između života i smrti.
U čuvenoj zbirci Hiljadu i jedna noć pojavljuje se Šeherezada, mlada žena suočena sa okrutnim vladarem Šahrijarom.
Vladar, razočaran izdajom, odlučio je da se svake noći oženi drugom ženom, a zatim narednog jutra naredi njeno pogubljenje.
Kada je na Šeherezadu došao red, ona nije pokušala da se spase snagom ili oružjem.
Odabrala je nešto mnogo neobičnije.
Počela je da priča.
Njena pripovest bila je toliko zanimljiva da je vladar poželeo da čuje nastavak. Ali Šeherezada nije završila priču pre svitanja.
Radoznalost je nadjačala njegovu surovost.
Dozvolio joj je da poživi još jedan dan.
Sledeće noći započela je novu priču, ili nastavila prethodnu, ostavljajući novo pitanje bez odgovora.
Tako su prolazile noći.
Jedna, druga, stota, petstota.
U književnom svetu Hiljadu i jedne noći, pripovedanje postaje način odlaganja smrti, ali i mogućnost preobražaja čoveka koji sluša.
Najneobičnije u ovoj priči nije njena raskošna mašta, već ideja koju krije.
Reči mogu promeniti ljudsko ponašanje.
Čovek koji je spreman da ubije može zastati kako bi čuo završetak. Onaj koji veruje da sve zna može početi da postavlja pitanja. Onaj koji nikada nije razmišljao o tuđoj patnji može se prvi put pronaći u nečijoj sudbini.
Šeherezada nije istorijski potvrđena ličnost, već junakinja čuvenog pripovednog okvira koji je vekovima oblikovan kroz različite kulturne tradicije.
Ali njena književna pobeda postala je simbol nečega stvarnog.
Moći priče da zadrži čovekovu pažnju dovoljno dugo da u njemu nastane promena.
A mnogo pre nego što je Šeherezadina priča dobila oblike u kojima je danas poznajemo, ljudi su već postavljali pitanje koje će se ponavljati kroz čitavu svetsku književnost.
Ako je život prolazan, može li priča učiniti da nešto od nas ostane zauvek?
II · Gilgameš: kralj koji nije mogao da pobedi smrt
Pre gotovo četiri hiljade godina, u drevnoj Mesopotamiji, nastajale su pripovesti o vladaru grada Uruka.
Njegovo ime bilo je Gilgameš.
U epskoj tradiciji prikazan je kao izuzetno snažan kralj, čovek koji se po moći približava bogovima, ali koji ne može izbeći sudbinu običnog smrtnika.
U početku svoje priče Gilgameš deluje kao neko ko ne razume granice.
Moćan je, ponosan i uveren u sopstvenu izuzetnost.
A zatim u njegov život ulazi Enkidu.
Njihovo prijateljstvo postaje jedno od najvažnijih središta epa. Zajedno prolaze kroz opasnosti, sukobljavaju se sa moćnim protivnicima i otkrivaju vrednost koju nisu mogli pronaći u slavi i vlasti.
Ali Enkidu umire.
U tom trenutku događa se nešto neobično.
Veliki kralj prvi put se istinski suočava sa činjenicom da će i sam jednog dana nestati.
Njegova snaga ne može mu pomoći.
Moć nad gradom ne može kupiti večnost.
Čak ni pobede koje je ostvario ne mogu vratiti prijatelja.
Gilgameš zato kreće u potragu za tajnom besmrtnosti.
Putuje daleko, susreće neobična bića i traga za Utnapištimom, čovekom kome su bogovi, prema predanju, podarili večni život.
Ali odgovor koji pronalazi nije onakav kakvom se nadao.
Smrt ostaje deo ljudskog postojanja.
Gilgameš se na kraju vraća svetu iz koga je krenuo, ali više nije isti.
Njegova potraga otkrila mu je da čovekova veličina možda ne počiva na tome koliko dugo živi, već na načinu na koji razume svoj ograničeni život.
U tome se krije izuzetna snaga ovog drevnog dela.
Čitalac koji danas otvori Ep o Gilgamešu može prepoznati osećanja stara hiljadama godina.
Strah od gubitka.
Bol zbog smrti prijatelja.
Želju da sačuva ljude koje voli.
Potrebu da njegov život ima neko značenje.
Civilizacije su se promenile, jezici nestajali, gradovi pretvarali u ruševine, ali pitanje je ostalo isto.
Šta čovek može učiniti sa vremenom koje mu je dato?
Gilgameš nije stvaran na način na koji su stvarni naši prijatelji ili članovi porodice. Njegov lik pripada drevnoj tradiciji u kojoj se mogu preplitati istorijsko sećanje i mit.
Ipak, njegova tuga razumljiva nam je i danas.
To je jedno od najvećih književnih čuda.
Čovek iz priče stare nekoliko milenijuma može nam biti blizak, iako nas od njega deli gotovo sve.
Osim onoga što nas čini ljudima.
III · Svet u kome su junaci počeli da greše
Vekovima su priče o velikim junacima služile da sačuvaju uspomenu na hrabrost, čast, ratove i izuzetne poduhvate.
Ali veliki junaci književnosti nisu ostali upamćeni samo zato što su bili snažni.
Ostali su upamćeni zato što su imali slabosti.
U Homerovoj Ilijadi, Ahil je izuzetni ratnik čija snaga gotovo prevazilazi ljudske granice.
Ipak, upravo njegov gnev pokreće veliki deo tragedije.
Povređeni ponos, sukob sa Agamemnonom, gubitak prijatelja Patrokla i želja za osvetom prikazuju junaka čija se moć ne može odvojiti od njegove ranjivosti.
Ahil može pobediti protivnika u borbi.
Ali ne može jednostavno pobediti sopstveni bol.
U Odiseji, drugačiji junak kreće na dug put kući.
Odisej ne opstaje samo zahvaljujući snazi, već i zahvaljujući lukavstvu, istrajnosti i sposobnosti da preživi nemoguće okolnosti.
Ipak, njegova putovanja istovremeno otkrivaju posledice ponosa, iskušenja i ljudskih odluka.
On želi da se vrati kući, ali putovanje stalno postavlja pitanje da li je još uvek isti čovek koji je iz nje otišao.
To je važno.
Jer književni junak vremenom prestaje da bude samo primer kojem treba da se divimo.
Postaje čovek u kome prepoznajemo protivrečnosti.
Možemo razumeti njegovu odluku, a ipak smatrati da je pogrešna.
Možemo se diviti njegovoj hrabrosti, a istovremeno osećati neprijatnost zbog njegove okrutnosti.
Možemo želeti da uspe, čak i kada znamo da je sam doprineo svojoj nesreći.
U običnom životu često upoznajemo samo mali deo nečijeg unutrašnjeg sveta.
Vidimo postupke, čujemo reči i donosimo zaključke.
Ali književnost nam daje mogućnost da posmatramo čoveka iznutra.
Da čujemo njegove sumnje.
Da upoznamo njegove strahove.
Da otkrijemo šta oseća onda kada pred drugima glumi sigurnost.
Upravo će ta mogućnost tokom narednih vekova postati sve značajnija.
Književnost neće prestati da govori o kraljevima, ratovima i herojima.
Ali počeće sve pažljivije da istražuje događaje koji se odigravaju bez svedoka.
U ljudskom srcu.
A jedno od dela koje će taj unutrašnji svet prikazati sa izuzetnom složenošću nastalo je daleko od antičke Grčke.
Na japanskom carskom dvoru.
IV · Žena koja je napisala čitav jedan život
Početkom jedanaestog veka, u Japanu, živela je dvorska dama poznata kao Murasaki Šikibu.
O njenom životu ne znamo sve.
Ali znamo da je iza sebe ostavila jedno od najznačajnijih dela svetske književnosti.
Priču o Genđiju.
Ovo obimno delo često se navodi među najranijim velikim romanima svetske književnosti.
Njegova izuzetnost nije samo u dužini ili složenosti pripovedanja.
Ona se nalazi u pažnji sa kojom su prikazani ljudski odnosi.
Genđi je princ čiji život obeležavaju ljubav, društvena očekivanja, političke okolnosti, gubici i prolaznost.
Ali njegove pustolovine nisu oblikovane kao jednostavan niz pobeda.
Naprotiv.
Ponekad su najvažniji događaji oni koji spolja deluju gotovo neprimetno.
Pogled koji traje trenutak predugo.
Pismo čiji se odgovor iščekuje.
Tišina između dvoje ljudi koji ne mogu otvoreno da izraze osećanja.
Sećanje na osobu koja više nije prisutna.
Murasaki Šikibu pokazala je da književnost može biti snažna i kada se njeni najveći sukobi ne rešavaju mačem.
U svetu dvorskih običaja, položaja i složenih pravila ponašanja, unutrašnji život junaka dobija posebnu važnost.
Ljudi nisu jednostavni.
Oni mogu nekoga voleti i povrediti.
Mogu želeti bliskost i istovremeno bežati od nje.
Mogu dobiti ono što žele, a da nakon toga ostanu nezadovoljni.
Upravo zbog takvih protivrečnosti književni likovi postaju uverljivi.
Genđi nije samo junak jedne epohe.
Njegova osećanja otkrivaju da ljudska unutrašnja složenost nije izum modernog vremena.
Danas često govorimo o psihologiji, emocionalnim odnosima, društvenim pritiscima i unutrašnjim sukobima.
Ali pisci su se tim pitanjima bavili mnogo pre nego što su ona dobila savremene naučne nazive.
Posebno je značajno što je jedno od najranijih velikih ostvarenja ovakvog pripovedanja napisala žena.
U različitim društvima žene su se suočavale sa ograničenjima u obrazovanju, javnom životu i književnom stvaralaštvu.
Ipak, njihova dela pokazala su da iskustva koja se odvijaju daleko od bojišta i kraljevskih odluka mogu biti predmet izuzetne umetnosti.
Priča o Genđiju podseća nas na jednostavnu, ali važnu činjenicu.
Nije potrebno osvojiti svet da bi čovek imao život vredan pripovedanja.
Ponekad je dovoljno pokušati da razume nekoga koga voli.
A ponekad je najteže razumeti sebe.
V · Pesnik koji je sišao u pakao
U srednjovekovnoj Evropi jedan pesnik odlučio je da napiše putovanje koje nijedan živi čovek nije mogao da potvrdi.
Njegovo ime bilo je Dante Aligijeri.
U Božanstvenoj komediji, nastajaloj početkom četrnaestog veka, Dante opisuje zamišljeno putovanje kroz Pakao, Čistilište i Raj.
Ali to nije samo priča o zagrobnom životu.
To je književno putovanje kroz ljudsku savest.
Na početku se pripovedni Dante nalazi izgubljen u mračnoj šumi.
Ta slika može se čitati kao predstava čoveka koji je izgubio životni pravac.
Pred njim se pojavljuje Vergilije, antički rimski pesnik, koji postaje njegov vodič kroz prve delove putovanja.
Zajedno ulaze u prostor u kojem svaki susret nosi moralno značenje.
Dante razgovara sa ljudima iz istorije, mitologije i svog vremena.
Neki među njima nose teret svojih postupaka.
Drugi otkrivaju složenost ljudske slabosti, ljubavi, izdaje i kajanja.
Čitalac je tako suočen sa neobičnim zadatkom.
Ne posmatra samo sudbine likova.
Pozvan je da razmišlja o sopstvenim odlukama.
Šta je pravda?
Da li je svaka krivica jednaka?
Može li čovek razumeti tuđu patnju, čak i kada ne opravdava njegove postupke?
A šta znači pronaći put nakon što smo se izgubili?
Danteov svet oblikovan je religijskim, filozofskim i političkim predstavama njegovog vremena. Zato ga ne treba posmatrati kao univerzalni opis zagrobnog života, već kao monumentalno umetničko delo nastalo u određenom istorijskom kontekstu.
Ipak, njegova snaga prevazilazi taj kontekst.
Mračna šuma postala je slika koju možemo razumeti i bez poznavanja svakog teološkog detalja.
Jer gotovo svaki čovek tokom života doživi trenutak kada mu se čini da je izgubio pravac.
Dante je od tog osećaja napravio čitav književni svet.
A njegov zamišljeni putnik nije morao zaista da siđe u pakao da bi otkrio nešto o ljudskoj prirodi.
Dovoljno je bilo da pesnik zamisli šta bi tamo mogao da vidi.
Književnost je tako još jednom pokazala svoju neobičnu sposobnost.
Može nas odvesti na mesta koja ne postoje kako bi nas suočila sa pitanjima koja su sasvim stvarna.
Ali uskoro će se pojaviti junak koji će tu granicu između stvarnosti i mašte razumeti na potpuno drugačiji način.
On neće samo čitati izmišljene priče.
Pokušaće da živi u jednoj od njih.
VI · Don Kihot: čovek koji je previše verovao knjigama
Godine 1605. objavljen je prvi deo romana koji će postati jedno od najuticajnijih dela svetske književnosti.
Njegov autor bio je Migel de Servantes.
Njegov junak bio je Don Kihot.
Za razliku od veličanstvenih antičkih ratnika, Don Kihot nije idealizovani junak obdaren nadljudskom snagom.
On je čovek koji je toliko čitao viteške romane da počinje da posmatra stvarnost kroz njihove obrasce.
Odlučuje da postane lutajući vitez.
Uzima staro oružje, bira konja i kreće u svet kako bi ispravljao nepravde.
Ali svet u koji izlazi nije svet viteških pripovesti.
Gostionice nisu zamkovi.
Obični ljudi nisu nužno plemići ili čarobnjaci.
A vetrenjače nisu divovski neprijatelji.
Ipak, Don Kihot u njih veruje.
U njegovim pustolovinama ima mnogo komike, ali i nečega duboko tužnog.
Čovek želi da svet bude pravedniji, plemenitiji i veličanstveniji nego što jeste.
Problem je u tome što ne uspeva da razlikuje sopstvene ideale od stvarnosti koja ga okružuje.
Njegov pratilac Sančo Pansa često predstavlja prizemniji, praktičniji pogled na život.
Dok Don Kihot vidi čuda, Sančo vidi prašnjave puteve, glad i opasnosti.
Ali nijedan od njih nije potpuno bez vrednosti.
Don Kihot poseduje idealizam koji može delovati smešno, ali u njemu postoji i iskrena želja da zaštiti slabije.
Sančo razume svakodnevni život, ali kroz putovanje i sam počinje da se menja.
Između njih se razvija jedan od najpoznatijih književnih odnosa.
Upravo ta složenost čini Servantesov roman mnogo većim od obične parodije.
Don Kihot postavlja pitanje koje ostaje otvoreno i danas.
Da li je bolje videti svet onakvim kakav jeste ili pokušati da ga zamislimo onakvim kakav bi mogao biti?
Ako čovek prestane da veruje u ideale, možda će postati realističniji.
Ali ako izgubi svaku sposobnost da sanja, šta će ga podstaći da promeni ono što smatra pogrešnim?
Don Kihot je istovremeno smešan i dostojanstven.
Njegove odluke često su nerazumne.
Ali njegova upornost podseća nas da između ludosti i vere u nešto bolje ponekad postoji veoma tanka granica.
Prvi deo romana objavljen je 1605, a drugi 1615. godine.
Tokom narednih vekova Don Kihot je postao mnogo više od lika jedne knjige.
Njegovo ime pretvorilo se u izraz za čoveka koji vodi gotovo nemoguću borbu u ime svojih ideala.
Tako je izmišljeni vitez dobio mesto u stvarnom jeziku.
Možda je to jedan od najjasnijih dokaza koliko književnost može uticati na način na koji razmišljamo.
Junak nikada nije postojao.
Ali njegova ideja nastavlja da živi.
VII · Kada je običan život postao velika književnost
Nisu sve životne tragedije praćene ratovima, smrću kraljeva ili putovanjima kroz nepoznate svetove.
Ponekad se najvažnije odluke donose za porodičnim stolom.
Ponekad čovekov život zavisi od braka koji ne želi da sklopi.
Od društvenog položaja koji ne može lako promeniti.
Od nečijeg pogrešnog mišljenja.
Od ponosa.
Ili od predrasude.
Godine 1813. objavljen je roman Gordost i predrasuda engleske spisateljice Džejn Ostin.
U središtu dela nalazi se Elizabet Benet, mlada žena čije se želje, inteligencija i samostalnost suočavaju sa očekivanjima društva.
Njena priča nije samo romansa.
Ona je istovremeno duhovita i oštroumna slika društvenih odnosa, porodičnih interesa i ograničenja koja su posebno pogađala žene.
Elizabet nije savršena.
Ponekad prebrzo donosi zaključke.
Njena sposobnost da razume druge nije uvek jednako razvijena kao njena sposobnost da primeti njihove mane.
Upravo zato je zanimljiva.
Čitalac može prepoznati trenutke u kojima se i sam ponašao slično.
Možda je nekoga pogrešno procenio na osnovu prvog susreta.
Možda se previše oslanjao na glasine.
Možda je bio toliko uveren u sopstveni sud da nije primetio činjenice koje mu ne odgovaraju.
Džejn Ostin je bez velikih bitaka uspela da prikaže sukobe koji i danas oblikuju ljudske odnose.
Njena književnost pokazuje da društvena pravila nisu uvek pravedna i da naizgled privatne odluke mogu biti uslovljene ekonomskim okolnostima i položajem porodice.
Posebno je zanimljivo što za života svoja dela nije objavljivala pod punim imenom.
Gordost i predrasuda pojavila se kao delo autorke ranijeg romana Razum i osećajnost.
Danas je njeno ime poznato širom sveta.
Njen uspeh pokazuje kako se književna vrednost ne mora zasnivati na velikim istorijskim događajima.
Nekada je dovoljno pažljivo posmatrati ljude.
Jedan razgovor može otkriti nečiju sujetu.
Jedno pismo može promeniti tok priče.
Jedna pogrešna pretpostavka može udaljiti dvoje ljudi koji bi mogli razumeti jedno drugo.
A jedna nova spoznaja može otvoriti mogućnost promene.
Tako književnost čini nešto što nam svakodnevni život retko dopušta.
Vraća nas na trenutak kada smo pogrešili i pokazuje nam kako je taj trenutak izgledao iz drugog ugla.
Ponekad je to mnogo teže od suočavanja sa bilo kakvim spoljašnjim neprijateljem.
VIII · Zločin koji se nastavlja u čovekovoj savesti
U devetnaestom veku književnost je sve dublje istraživala čovekovu psihologiju.
Pisca više nije zanimalo samo šta će junak učiniti.
Zanimalo ga je i zbog čega će to učiniti.
Kakve misli prethode odluci?
Kako čovek opravdava ono što zna da je pogrešno?
I može li pobeći od sopstvene savesti?
Jedno od najznačajnijih dela koja postavljaju takva pitanja jeste roman Zločin i kazna, Fjodora Dostojevskog, objavljen 1866. godine.
Njegov glavni junak, Rodion Raskoljnikov, siromašan je mladić u Sankt Peterburgu.
On razvija teoriju prema kojoj izuzetni pojedinci mogu imati pravo da prekrše uobičajena moralna pravila ukoliko veruju da time ostvaruju neki viši cilj.
Ta ideja postaje opasna.
Raskoljnikov počini ubistvo.
Ali roman se ne zaustavlja na samom zločinu.
Naprotiv, tu započinje njegov najvažniji sukob.
Raskoljnikov pokušava da nastavi da živi sa sopstvenim postupkom.
Njegove misli postaju nemirne.
Strah, sumnja, ponos i osećanje krivice međusobno se sukobljavaju.
On pokušava da pronađe razloge zbog kojih bi njegov čin mogao biti opravdan, ali nijedno objašnjenje ne uspeva jednostavno da ukloni njegovu unutrašnju patnju.
Dostojevski nas uvodi u um čoveka koji je učinio nešto strašno.
Ne da bismo zločin opravdali.
Već da bismo razumeli koliko složen može biti put od misli do postupka, a zatim od postupka do suočavanja sa posledicama.
To je jedna od najzahtevnijih mogućnosti književnosti.
Ona može prikazati čoveka čija dela osuđujemo, a ipak nas naterati da razmišljamo o njegovoj ljudskosti.
Raskoljnikov nije jednostavno predstavljen kao oličenje zla.
On je osoba u kojoj se sudaraju ideologija, beda, osećaj izuzetnosti, strah i potreba za iskupljenjem.
Njegov svet podseća nas da se čovek ne može razumeti samo kroz jednu rečenicu ili jedan postupak.
Ali to ne znači da je oslobođen odgovornosti.
Upravo suprotno.
Što ga bolje razumemo, složenije postaje pitanje odgovornosti.
U tome se nalazi dubina Dostojevskog.
On ne nudi čitaocu jednostavnu utehu.
Ne dopušta mu da se brzo udalji od neprijatnih pitanja.
Umesto toga, suočava ga sa mogućnošću da čovek ponekad najopasniju bitku vodi protiv sopstvenih uverenja.
A takva bitka ne mora ostaviti nikakvu vidljivu ranu.
Ponekad se u potpunosti odvija u tišini.
IX · Čovek koji se probudio kao stranac
Početkom dvadesetog veka, književnost je počela da dobija sve neobičnije oblike.
Pisci su eksperimentisali sa vremenom, jezikom, unutrašnjim monologom i granicama stvarnosti.
Jedan od najpoznatijih primera jeste Preobražaj Franca Kafke, objavljen 1915. godine.
Priča počinje gotovo nemogućim događajem.
Gregor Samsa budi se i otkriva da se pretvorio u ogromno, odbojno, insektoliko stvorenje.
Čitalac bi mogao očekivati objašnjenje.
Možda magiju.
Možda naučni eksperiment.
Možda san.
Ali Kafka ne pruža takvu vrstu odgovora.
Umesto toga, pažnju usmerava na posledice.
Gregor razmišlja o poslu.
O obavezama.
O porodici koju izdržava.
O tome kako će reagovati ljudi od kojih zavisi njegova svakodnevica.
I tu apsurdna priča počinje da deluje zabrinjavajuće poznato.
Gregorov izgled se promenio, ali očekivanja koja ga okružuju nisu nestala.
Njegova porodica mora da se suoči sa bićem koje više ne razume.
Njegova sposobnost da radi i ispunjava svoju raniju ulogu nestaje.
A sa njom se menja i način na koji ga drugi posmatraju.
Kafka ne mora eksplicitno da kaže šta sve ta promena predstavlja.
Čitalac može u njoj prepoznati otuđenje, nemoć, strah od odbacivanja ili osećaj da ga društvo vrednuje samo prema njegovoj korisnosti.
Zato se Preobražaj može tumačiti na više načina.
Njegova snaga ne počiva na jednom konačnom odgovoru.
Ona se nalazi u pitanjima koja ostavlja otvorenim.
Šta se događa kada čovek više ne može da ispuni očekivanja drugih?
Da li njegova vrednost ostaje ista?
Koliko dugo ljubav može opstati ako se promeni sve ono na šta smo navikli?
I koliko je teško razumeti osobu koja pati na način koji ne možemo neposredno doživeti?
Gregor Samsa nije stvarno postojao.
Nijedan čovek nije morao doslovno da doživi njegov preobražaj da bi prepoznao osećanje nepripadanja.
Upravo je to moć književne metafore.
Ona uzima nešto nemoguće kako bi nam približila nešto što je teško izraziti običnim rečima.
Od Gilgameša, koji pokušava da pobedi smrt, do Gregora Samse, koji pokušava da sačuva ostatke svog ljudskog dostojanstva, promenili su se vekovi, svetovi i pripovedne tehnike.
Ali književnost je nastavila da istražuje isto pitanje.
Šta znači biti čovek?
I zašto je tako teško razumeti drugoga?
X · Hiljadu života u jednom čoveku
Zamislite čitaoca koji sedi sam u sobi.
Ispred njega je knjiga.
Napolju možda pada kiša. U susednoj prostoriji čuje se razgovor. Telefon stoji na stolu, a svet nastavlja svojim uobičajenim ritmom.
Ali čovek koji čita više nije potpuno prisutan samo u toj sobi.
Jednim delom nalazi se u drevnom Uruku, pored kralja koji oplakuje prijatelja.
Zatim na japanskom dvoru, među ljudima koji kriju osećanja iza običaja i tišine.
Potom putuje sa pesnikom kroz zamišljene predele zagrobnog sveta.
Smeje se Don Kihotu dok napada vetrenjače.
Razume Elizabet Benet kada pogrešno proceni čoveka.
Oseća nelagodnost dok Raskoljnikov pokušava da opravda svoj zločin.
A pred vratima Gregorove sobe suočava se sa neprijatnim pitanjem koliko lako možemo prestati da razumemo one koji su nam najbliži.
Nijedan od tih ljudi nije morao stvarno da postoji da bi čitalac od njih nešto naučio.
To ne znači da je književnost zamena za život.
Nije svaka priča pouka, niti je svaki roman dužan da nas učini boljima.
Književnost može da zabavi, uznemiri, zavede, naljuti, zbuni ili jednostavno pruži zadovoljstvo lepog jezika.
Ali u svojim najznačajnijim trenucima ona nas suočava sa iskustvima koja sami možda nikada nećemo doživeti.
Možemo upoznati očaj čoveka koji gubi prijatelja.
Strah nekoga koga društvo odbacuje.
Ponos osobe koja ne ume da prizna grešku.
Nadu čoveka koji veruje u nemoguće.
I usamljenost onoga koga niko ne razume.
Pri tome ne napuštamo sopstveni život.
Samo ga privremeno posmatramo kroz tuđe oči.
To je jedna od najdragocenijih mogućnosti koju nam književnost pruža.
Ne moramo se slagati sa junakom da bismo ga razumeli.
Ne moramo opravdati njegovu odluku da bismo shvatili zašto ju je doneo.
A ponekad, kada zatvorimo knjigu, počnemo drugačije da posmatramo ljude oko sebe.
Možda postajemo oprezniji u osudi.
Možda bolje razumemo tuđu tišinu.
Možda konačno uspevamo da imenujemo osećanje koje nas je godinama pratilo.
Ili jednostavno shvatimo da nismo prvi koji su se suočili sa neizvesnošću, gubitkom ili strahom od budućnosti.
Književnost nam ne garantuje mudrost.
Ali nam pruža priliku da se sa njom susretnemo.
Na kraju se možemo vratiti Šeherezadi.
Hiljadu i jedna noć nije samo priča o odlaganju smrti.
Ona je i simbol čovekove potrebe da sluša.
Da sazna šta će se dogoditi.
Da razume sudbinu drugoga.
Da u nečijem iskustvu pronađe deo sopstvenog.
Možda upravo zbog toga književnost opstaje kroz toliko različitih civilizacija.
Menjali su se jezici, države, običaji, materijali na kojima se pisalo i načini na koje su ljudi dolazili do knjiga.
Ali želja da čujemo dobru priču ostala je.
Iza svake stranice nalazi se nečija mašta.
Ispred nje nalazi se nečiji život.
Kada se te dve stvari sretnu, događa se nešto neobično.
Čovek koji postoji može se susresti sa čovekom koji nikada nije postojao.
A taj susret može ostaviti sasvim stvaran trag.
Jednog dana nestaće naše svakodnevne brige, naše rasprave, naši mali uspesi i porazi.
Možda će se promeniti gradovi u kojima živimo i jezici kojima govorimo.
Ali negde će neko ponovo otvoriti knjigu.
Ponovo će Gilgameš krenuti u potragu.
Don Kihot će ponovo ugledati vetrenjače.
Gregor Samsa će se ponovo probuditi u nepoznatom telu.
A Šeherezada će još jednom započeti priču pre svitanja.
Jer život nam pruža priliku da budemo jedna osoba, ali književnost nam dozvoljava da makar na trenutak razumemo hiljadu drugih.