Preskoči 3D prikaz i pročitaj priču kao tekst
KnjigeNaKlik ← Katalog priča Veni, Vidi, Didici

Pripremam knjigu…

Društvo

Iza vikinškog štita

Život, zakoni i tajne društva koje je promenilo srednjovekovni svet

Piše: Redakcija Veni, Vidi, Didici ·

Ljudi u nordijskoj odeći za dugim stolom sa rogovima za piće i svećom, u drvenoj kući, u sepija tonu
Iza velikih istorijskih događaja uvek se nalaze obični ljudski životi.

Istorijsko-dokumentarna pripovest o ljudima severa — o domaćinstvima, zakonima, časti, trgovini i verovanjima društva koje je od 793. do 1066. godine promenilo srednjovekovni svet.

I · Zima u zemlji severa

Zamislite sever Evrope pre više od hiljadu godina.

Sunce se jedva podiglo iznad udaljenih šuma. Hladan vetar prolazi preko obale, a more je nemirno. U malom naselju, između drvenih kuća i ograđenih imanja, počinje još jedan dan.

Iz jedne dugačke kuće izlazi čovek ogrnut vunenim plaštom.

Ne nosi mač.

U ruci drži alat koji mu je potreban da popravi ogradu iza koje se nalazi njegova stoka.

Unutra, pored ognjišta, priprema se jutarnji obrok. Jedno dete pokušava da pomogne starijima. Drugo još spava, pokriveno debelom tkaninom.

Porodica razmišlja o zalihama hrane.

Do proleća je ostalo mnogo vremena.

Ovo nije prizor koji većina ljudi zamišlja kada čuje reč „Viking“.

U našim predstavama vikinško doba obično počinje prizorom ratnih brodova koji se približavaju obali.

Vidimo ratnike, sekire, štitove i zapaljena naselja.

Ali iza tih slika postojao je čitav društveni svet.

Svet zemljoradnika, trgovaca, zanatlija, dece, žena, robova, verskih obreda i pravila koja su određivala svakodnevni život.

Nisu svi stanovnici Skandinavije bili ratnici.

Zapravo, većinu stanovništva činili su ljudi čiji su životi bili povezani sa zemljom, porodičnim imanjima, stočarstvom i različitim zanatima.

Vikinško doba uobičajeno se smešta između kraja osmog i druge polovine jedanaestog veka.

Godina 793, kada je napadnut manastir Lindisfarn na obali današnje Engleske, često se uzima kao simboličan početak tog razdoblja.

Godina 1066, obeležena porazom norveškog kralja Haralda Hardrade kod Stamford Bridža, često se koristi kao jedan od njegovih simboličnih završetaka.

Ali ljudi koji su živeli između ta dva datuma nisu znali da pripadaju posebnom istorijskom periodu.

Za njih je život bio mnogo jednostavnije, ali i mnogo teže pitanje.

Kako preživeti zimu?

Kako odbraniti porodicu?

Kako steći dovoljno zemlje?

Kome verovati?

Šta učiniti kada neko prekrši dogovor?

I šta ostaviti deci koja će jednog dana naslediti domaćinstvo?

Da bismo razumeli vikinško društvo, moramo privremeno zaboraviti legende o neustrašivim ratnicima.

Moramo ući u njihove kuće.

Sesti pored njihovog ognjišta.

Posmatrati način na koji su radili, trgovali, slavili i kažnjavali.

Tek tada počinjemo da otkrivamo ljude koji su se skrivali iza vikinškog štita.

II · Kuća u kojoj je živela čitava zajednica

U vikinškoj Skandinaviji porodično imanje predstavljalo je jedno od najvažnijih središta društvenog života.

Većina stanovništva živela je na seoskim gospodarstvima.

Kuće su često bile građene od drveta, uz upotrebu drugih lokalno dostupnih materijala.

Posebno karakteristična građevina bila je dugačka kuća.

Njena unutrašnjost mogla je biti organizovana tako da obuhvata prostor za boravak ljudi, rad, skladištenje, a u pojedinim slučajevima i deo namenjen životinjama.

Zamislite život u takvom prostoru tokom zime.

Napolju pada sneg.

Vetrovito je, hladno, a dnevna svetlost traje kratko.

Unutra gori vatra.

Oko nje ljudi pripremaju hranu, obrađuju vunu, popravljaju predmete i razgovaraju.

Nije bilo električnog osvetljenja, savremenog grejanja ili prodavnice u kojoj se svakoga dana mogu kupiti namirnice.

Veliki deo onoga što je porodici bilo potrebno morao je biti proizveden, prerađen ili nabavljen razmenom.

Zemlja je bila izuzetno važna.

Na poljima su se gajile žitarice i druge kulture prilagođene lokalnim uslovima.

Uzgajale su se krave, ovce, koze i druge domaće životinje.

Ribolov je u mnogim priobalnim oblastima predstavljao važan izvor hrane.

Hrana je morala da se čuva.

Meso i riba mogli su biti sušeni, soljeni ili dimljeni, u zavisnosti od dostupnih resursa i lokalnih običaja.

Mleko se prerađivalo u proizvode koji su mogli duže da traju.

Svaki propušteni posao mogao je imati ozbiljne posledice.

Ako se stoka ne pripremi za zimu, domaćinstvo može ostati bez važnog izvora hrane.

Ako se žetva ne obavi na vreme, porodica može izgubiti deo godišnjih zaliha.

Zato je rad bio raspoređen među članovima domaćinstva.

U njemu su učestvovali muškarci, žene, deca i drugi članovi zajednice, a u bogatijim domaćinstvima i neslobodni ljudi.

Porodica nije uvek podrazumevala samo roditelje i njihovu decu.

U širem domaćinstvu mogli su živeti rođaci, sluge, zavisni radnici i ljudi različitog društvenog položaja.

Dom je zato bio i privredna jedinica.

Mesto na kome se proizvodilo, čuvalo, odlučivalo i pregovaralo.

Ali nisu sve kuće bile jednake.

Dok su pojedini ljudi posedovali velike parcele zemlje, stoku i vredne predmete, drugi su raspolagali veoma skromnim sredstvima.

A neki nisu imali ni pravo da odlučuju o sopstvenom životu.

Da bismo razumeli takvo društvo, moramo razumeti njegove podele.

Jer vikinški sever nije bio svet jednakih ljudi.

III · Tri sveta pod istim nebom

Vikinško društvo bilo je hijerarhijski uređeno.

Položaj pojedinca zavisio je od porodice, imovine, slobode, ugleda, pola i odnosa sa ljudima koji su imali moć.

U pojednostavljenim opisima često se pominju tri velika društvena sloja.

Na vrhu su se nalazili moćni zemljoposednici, poglavari i pripadnici elite.

U sredini su bili slobodni ljudi, među kojima su značajno mesto zauzimali zemljoradnici.

Na dnu su se nalazili robovi, odnosno neslobodni ljudi poznati kao thrall.

Takva podela ne obuhvata sve društvene razlike, ali pomaže nam da razumemo osnovni raspored moći.

Veliki zemljoposednik mogao je posedovati znatno više nego što je bilo potrebno za život njegove porodice.

Njegovo bogatstvo omogućavalo mu je da okuplja pristalice, održava savezništva i učestvuje u borbama za politički uticaj.

Ugled nije dolazio samo iz posedovanja imovine.

Važno je bilo i kako se bogatstvo koristilo.

Moćan čovek mogao je priređivati gozbe, davati poklone i pomagati svojim pristalicama.

Takvi postupci učvršćivali su međusobne obaveze.

Poklon nije uvek predstavljao jednostavan znak ljubaznosti.

Mogao je biti deo odnosa u kojem su obe strane očekivale odanost i podršku.

Slobodan zemljoradnik imao je drugačiji položaj.

Mogao je posedovati ili obrađivati zemlju, učestvovati u određenim javnim poslovima i štititi interese svoje porodice.

Ali njegova sloboda nije značila da je bio ravnopravan sa moćnim poglavarem.

Ljudi sa više zemlje, bogatstva i uticajnih rođaka mogli su lakše da ostvare svoje ciljeve.

Najniži položaj imali su neslobodni ljudi.

Neki su bili zarobljeni tokom ratnih pohoda.

Drugi su rođeni u ropstvu ili su u neslobodu dospeli drugim putevima.

Njihovi životi bili su određeni voljom gospodara i pravilima zajednice.

Mogli su raditi na poljima, u domaćinstvima ili na drugim poslovima.

Neki su mogli steći slobodu, ali to nije menjalo činjenicu da je ropstvo bilo sastavni deo vikinškog društvenog i privrednog sistema.

Upravo tu se nalazi jedna od najvažnijih razlika između popularnih priča o Vikinzima i istorijske stvarnosti.

Ratni pohod za jednog čoveka mogao je predstavljati put do bogatstva. Za drugog je značio gubitak doma, porodice i slobode.

Vikinško društvo stvaralo je prilike za trgovinu, putovanja i sticanje ugleda.

Ali istovremeno je počivalo na nejednakostima koje su mogle biti izuzetno surove.

Da bismo ga razumeli, ne smemo posmatrati samo one koji su nosili oružje.

Moramo čuti i istoriju ljudi kojima je bilo oduzeto pravo da slobodno odlučuju o sebi.

IV · Žene koje su čuvale dom i moć

Zamislite da se ratni brod otisnuo sa obale.

Muškarci koji su krenuli na put možda se neće vratiti mesecima.

Neki se možda neće vratiti nikada.

Ali imanje ne može da prestane da postoji.

Stoka mora biti nahranjena.

Hrana sačuvana.

Polja obrađena.

Deca odgajana.

Odgovornost za mnoge od tih poslova često su preuzimale žene.

Njihova uloga bila je mnogo značajnija nego što se može zaključiti iz popularnih predstava o vikinškom dobu.

U mnogim domaćinstvima žena je upravljala poslovima kuće, zalihama i proizvodnjom tekstila.

Tkanje, predenje i izrada odeće zahtevali su mnogo znanja i vremena.

Tekstil nije bio samo svakodnevna potreba.

Mogao je biti vredna roba, a kvalitetna odeća i složeni ukrasi mogli su pokazivati bogatstvo i društveni položaj.

Arheološki nalazi govore i o ženama visokog statusa.

U njihovim grobovima pronađeni su skupoceni predmeti, uvozni materijali i različiti simboli ugleda.

Posebno zanimljiv predmet je ključ.

Ključevi su pronađeni u mnogim ženskim grobovima iz vikinškog doba.

Često se povezuju sa upravljanjem domaćinstvom i kontrolom nad prostorima u kojima se čuvala imovina.

U društvu u kojem je uspeh domaćinstva zavisio od zaliha hrane, odeće i drugih sredstava, takva odgovornost mogla je predstavljati značajan oblik uticaja.

Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti da su žene i muškarci imali potpuno jednaka prava.

Vikinška društva bila su oblikovana različitim rodnim pravilima.

Mogućnosti žena zavisile su od kraja, perioda, porodičnog statusa i konkretnih okolnosti.

U pojedinim sredinama žene su mogle imati određena imovinska i porodičnopravna prava, ali su javne političke i sudske uloge često bile pretežno muške.

Pojedine žene mogle su steći znatan ugled i uticaj.

Druge su živele u siromaštvu, zavisnosti ili ropstvu.

Njihovi životi nisu bili jednaki.

Posebno je zanimljivo što su neke žene podizale runske spomenike u znak sećanja na članove porodice.

Time su učestvovale u javnom oblikovanju porodičnog pamćenja.

Arheološki nalazi tako nam otkrivaju društvo mnogo složenije od predstave u kojoj muškarci odlaze u rat, a žene samo čekaju njihov povratak.

Žene su bile sastavni deo privrede, porodice i kulturnog života.

Bez njihovog rada brojna domaćinstva ne bi mogla da opstanu.

A bez uspešnog domaćinstva nije bilo ni resursa za udaljene trgovačke i ratne pohode.

Zato je priča o vikinškom svetu istovremeno i priča o ljudima koji nikada nisu napustili svoje selo.

O onima koji su održavali život dok su drugi sticali slavu daleko od kuće.

V · Kada je narod sudio narodu

U svetu bez savremenih sudova, policije i državnih institucija kakve danas poznajemo, pitanje rešavanja sukoba bilo je od ogromnog značaja.

Šta se događalo kada neko ukrade stoku?

Kada dva čoveka polažu pravo na istu zemlju?

Kada se porodice sukobe zbog povrede časti?

I ko može presuditi kada ne postoji jedinstvena, snažna državna vlast?

U različitim delovima vikinškog sveta postojale su skupštine poznate kao thing.

Na njima su se razmatrala pravna pitanja, sporovi i poslovi važni za zajednicu.

Uloga i organizacija takvih skupština razlikovale su se između pojedinih oblasti.

Jedan od najpoznatijih primera nastao je na Islandu.

Oko 930. godine ustanovljen je islandski Alting, odnosno Alþingi.

Okupljao se na mestu poznatom kao Tingvelir.

Tokom skupštinskih zasedanja pristizali su poglavari, slobodni ljudi, trgovci i drugi učesnici društvenog života.

Pravna pitanja bila su važan deo okupljanja.

Ali Alting je istovremeno predstavljao priliku za trgovinu, održavanje savezništava, susrete i prenošenje informacija.

Zamislite koliko je takav događaj mogao biti važan ljudima koji su veći deo godine provodili na udaljenim imanjima.

Dolazak na skupštinu značio je susret sa ljudima iz drugih krajeva.

Mogućnost da se čuju vesti.

Da se dogovori brak.

Da se reši spor.

Ili da se započne novo neprijateljstvo.

Na Islandu je važnu ulogu imao zakonogovornik, službenik zadužen za poznavanje i javno izlaganje zakona.

U društvu u kojem pravni sistem dugo nije počivao na savremenim štampanim zbirkama propisa, pamćenje i usmeno prenošenje zakona imali su poseban značaj.

Ipak, Alting ne treba poistovećivati sa savremenom demokratijom.

Politička moć bila je neravnomerno raspoređena, a najuticajniji poglavari imali su ključnu ulogu u odlučivanju.

Nisu svi stanovnici zajednice imali jednaka prava.

Neslobodni ljudi nisu uživali političke slobode slobodnog stanovništva.

Žene su takođe bile ograničene različitim pravilima.

Osim toga, donošenje odluke nije nužno značilo i njeno automatsko sprovođenje.

U pojedinim okolnostima sprovođenje presude zavisilo je od podrške rodbine i saveznika.

Zbog toga su krvne osvete i porodični sukobi mogli trajati veoma dugo.

Zakon i nasilje nisu bili potpuno odvojeni svetovi. Često su postojali jedan pored drugog.

Ali postojanje skupština ipak otkriva nešto važno.

Vikinška društva nisu živela bez pravila.

Naprotiv.

Imala su razvijena očekivanja o tome kako se ljudi ponašaju, kako se rešavaju sukobi i šta predstavlja povredu zajedničkog poretka.

Čast je bila izuzetno značajna.

A gubitak ugleda mogao je imati posledice mnogo ozbiljnije od obične uvrede.

VI · Čast koja je vredela više od zlata

U vikinškom društvu čovekov ugled mogao je biti jedno od njegovih najvažnijih društvenih dobara.

Bogatstvo se moglo izgubiti.

Brod je mogao potonuti.

Stoka je mogla uginuti tokom zime.

Ali dobar glas mogao je pomoći čoveku da pronađe saveznike, sklopi dogovore i obezbedi podršku.

Istovremeno, loš ugled mogao je postati ozbiljan teret.

Kada zajednica nema snažan državni aparat koji u svakom trenutku garantuje zaštitu, odnosi među ljudima dobijaju posebno značenje.

Čovek koji nema porodicu, prijatelje ili zaštitnike može biti izuzetno ranjiv.

Zato su srodstvo, odanost i uzajamna pomoć predstavljali važan deo društvene sigurnosti.

Ali sistem zasnovan na časti imao je i opasnu stranu.

Uvreda nije uvek predstavljala samo neprijatnu rečenicu.

Mogla je biti doživljena kao napad na društveni položaj.

Ako čovek nije reagovao, drugi su njegovu uzdržanost mogli protumačiti kao slabost.

Ako je reagovao nasiljem, mogao je izazvati dugotrajan sukob.

A sukob između dvojice ljudi mogao je prerasti u neprijateljstvo čitavih porodica.

Kasnije islandske sage sačuvale su brojne priče o takvim sukobima.

Iako su mnoge zapisane vekovima nakon događaja koje opisuju i ne mogu se čitati kao potpuno pouzdani izveštaji, predstavljaju važne izvore za razumevanje predstava o časti, srodstvu i pravdi.

U tim pričama jedna pogrešna odluka ponekad pokreće niz događaja koje više niko ne uspeva da kontroliše.

Nasilje izaziva osvetu.

Osveta stvara novo nasilje.

A ljudi koji u početku nisu učestvovali u sukobu postaju uvučeni u njega zbog porodičnih veza.

Postojali su i drugačiji načini rešavanja sporova.

Nagodbe, posredovanje i različiti oblici odštete mogli su sprečiti dalju krvnu osvetu.

Ali njihov uspeh zavisio je od okolnosti i odnosa moći.

Zato vikinški svet ne treba zamišljati kao društvo u kojem je svaka uvreda završavala borbom.

Mnogo važnije pitanje bilo je kako očuvati ugled, a izbeći katastrofu.

Posebno je zanimljivo što staronordijska književna tradicija nije veličala samo fizičku snagu.

U pesmi poznatoj kao Hávamál nalaze se saveti o opreznosti, gostoprimstvu, prijateljstvu, razboritosti i ponašanju među ljudima.

To nije jednostavan priručnik svakodnevnog života svih Vikinga.

Ali pokazuje da su mudrost i društvena veština bile važne vrednosti u nordijskoj tradiciji.

Ponekad je čovek morao znati kada da progovori. A ponekad je morao znati kada da ćuti.

Jer u društvu u kojem je ugled imao ogromnu težinu, jedna rečenica mogla je stvoriti savezništvo.

Ili započeti sukob koji će trajati generacijama.

VII · Trgovci koji su povezali tri sveta

Vikinški brodovi nisu služili samo za rat.

Bili su i jedan od najvažnijih instrumenata trgovine, istraživanja i naseljavanja.

Njihova konstrukcija omogućavala je plovidbu morem, a pojedini tipovi brodova bili su pogodni i za kretanje plitkim priobalnim vodama i rekama.

To je stanovnicima Skandinavije otvorilo veoma širok prostor za putovanja.

Na zapadu su stizali do Britanskih ostrva, Islanda i Grenlanda.

Nordijski moreplovci dospeli su i do Severne Amerike, što potvrđuje arheološko nalazište Lans o Medouz na Njufaundlendu.

Na istoku su trgovački putevi prolazili kroz rečne sisteme istočne Evrope.

Preko njih su nordijski trgovci i ratnici dolazili u kontakt sa Vizantijskim carstvom i trgovačkim svetom islamskih država.

U Skandinaviji su postojali značajni trgovački centri.

Među njima su bili Hedebi, Birka i Kaupang.

Na takvim mestima razmenjivali su se različiti proizvodi.

Krzno, vosak, metal, tekstil, staklo, nakit i druga roba kretali su se kroz trgovačke mreže.

Srebro je imalo poseban značaj.

Arheološki nalazi arapskog novca u Skandinaviji pokazuju koliko su udaljene oblasti mogle biti povezane posredstvom trgovine.

Zamislite trgovca koji drži srebrni novčić izrađen daleko na jugu.

Možda nikada nije video grad u kojem je novac iskovan.

Možda ne poznaje jezik kojim se govori na tom području.

Ali predmet se ipak nalazi u njegovoj ruci.

Stigao je preko posrednika, brodova, reka i kopnenih trgovačkih puteva.

U tome se otkriva velika složenost srednjovekovnog sveta.

Ljudi su bili povezani mnogo pre postojanja savremenih komunikacija.

Međutim, vikinška trgovina imala je i svoju mračnu stranu.

Jedna od roba kojom se trgovalo bili su zarobljeni ljudi.

Ropstvo je bilo povezano sa ratnim pohodima, otmicama i ekonomskim interesima.

Zarobljenici su mogli biti prodavani daleko od mesta na kojima su rođeni.

Za njih trgovački putevi nisu predstavljali priliku za bogatstvo.

Predstavljali su put u gubitak slobode.

Zato vikinške trgovačke mreže moramo posmatrati iz više uglova.

One su omogućavale razmenu dobara, tehnologija i kulturnih uticaja.

Ali su istovremeno služile i sistemima nasilja i iskorišćavanja.

U tome se nalazi važna pouka o društvima prošlosti.

Privredni razvoj i kulturni kontakti ne znače automatski da su odnosi među ljudima bili pravedni.

Neki su na tim vezama gradili bogatstvo. Drugi su zbog njih gubili sve.

VIII · Bogovi, sudbina i strah od nepoznatog

Za ljude vikinškog doba priroda je predstavljala izvor života, ali i stalne opasnosti.

More je donosilo hranu, trgovinu i mogućnost putovanja.

Ali je moglo odneti brod i sve ljude na njemu.

Zemlja je mogla dati dobru žetvu.

Ali su loši vremenski uslovi mogli ugroziti opstanak porodice.

Bolesti, ratovi i smrt bili su sastavni deo svakodnevice.

U takvom svetu religijska verovanja imala su važnu društvenu ulogu.

Stara nordijska religija obuhvatala je različita božanstva, mitove i ritualne prakse.

Među najpoznatijim božanstvima bili su Odin, Tor i Freja.

Ali ne treba pretpostavljati da su svi stanovnici Skandinavije u svakom kraju i periodu imali potpuno ista verovanja ili rituale.

Religijske prakse bile su raznovrsne i menjale su se.

U pojedinim sredinama održavani su obredi povezani sa plodnošću, blagostanjem, ratom i odnosom prema bogovima.

Neki rituali uključivali su prinošenje žrtava.

Arheološki nalazi pokazuju da su određena mesta imala poseban ceremonijalni značaj.

Religija je bila povezana i sa političkom moći.

Moćni poglavari mogli su imati važnu ulogu u organizovanju obreda i okupljanjima zajednice.

Njihov ugled nije zavisio samo od vojne snage i bogatstva.

Mogao je biti povezan i sa sposobnošću da predstavljaju zajednicu pred božanskim silama u koje je ona verovala.

Smrt je takođe imala složena značenja.

Vikinški pogrebni običaji bili su veoma raznovrsni.

Pojedini pokojnici sahranjivani su sa predmetima koji su označavali njihov društveni položaj, zanimanje ili porodične veze.

Postojale su i kremacije.

Neke sahrane bile su veoma bogate, dok su druge ostavljale skromnije arheološke tragove.

Veliki brodovi pronađeni u pojedinim grobovima danas predstavljaju jedne od najpoznatijih ostataka vikinškog doba.

Ali takve sahrane nisu bile svakodnevna praksa svih stanovnika severa.

One pre svega govore o posebnim okolnostima i često o ljudima visokog statusa.

Popularna kultura često prikazuje Valhalu kao odredište svakog Vikinga.

Međutim, staronordijske predstave o smrti bile su mnogo složenije.

U različitim mitovima pominju se različita mesta i sudbine pokojnika.

Osim toga, veliki deo našeg znanja o nordijskoj mitologiji dolazi iz tekstova zapisanih nakon pokrštavanja, pa je potrebno razlikovati kasnije književne prikaze od neposredno potvrđenih običaja vikinškog doba.

Ipak, ti mitovi otkrivaju snažnu zainteresovanost za pitanja koja ljude prate u svim epohama.

Šta se događa posle smrti?

Da li sudbina može biti izbegnuta?

Šta znači živeti časno?

I šta ostaje od čoveka kada njegov život prestane?

Odgovori su se razlikovali. Ali sama pitanja bila su univerzalna.

A tokom vikinškog doba sever Evrope počeo je da prolazi kroz veliku versku promenu.

Promenu koja će preoblikovati ne samo verovanja nego i društveni i politički poredak.

IX · Kada su stari bogovi počeli da odlaze

Tokom devetog, desetog i jedanaestog veka hrišćanstvo se sve snažnije širilo nordijskim prostorom.

Taj proces nije bio iznenadan.

Nije se dogodio u jednoj godini niti pod istim okolnostima u svim skandinavskim oblastima.

Do kontakata sa hrišćanstvom dolazilo je kroz trgovinu, putovanja, misije, političke odnose i naseljavanje.

Neki ljudi prihvatali su novu veru pre svojih suseda.

Drugi su dugo nastavili da održavaju stare religijske običaje.

U pojedinim sredinama hrišćanski i staronordijski simboli postojali su jedni pored drugih.

Takvi nalazi pokazuju da verske promene ne moraju podrazumevati trenutno odbacivanje svega što je ranije postojalo.

Ali iza novih verovanja nalazile su se i političke promene.

Hrišćanstvo je bilo povezano sa moćnim kraljevstvima i crkvenim institucijama širom Evrope.

Prihvatanje nove vere moglo je pomoći nordijskim vladarima da uspostave savezništva, učvrste međunarodne odnose i ojačaju sopstvenu vlast.

Jedan od najpoznatijih vladara tog perioda bio je danski kralj Harald Plavozubi.

Oko 965. godine podigao je veliki runski kamen u Jelingu.

Na njemu je, između ostalog, predstavljena njegova uloga u ujedinjavanju Danske i pokrštavanju Danaca.

Taj spomenik danas predstavlja jedan od najznačajnijih simbola nastanka danske kraljevske države i verskih promena tog vremena.

Ali kraljeva izjava nije značila da je svaki stanovnik Danske istog trenutka postao hrišćanin.

Promena se nastavila tokom narednih generacija.

Gradile su se crkve.

Menjali su se pogrebni običaji.

Hrišćanske institucije postepeno su preuzimale značajne društvene uloge.

U mnogim oblastima kraljevska vlast postajala je organizovanija i snažnija.

Stari lokalni centri moći morali su da se prilagode novim okolnostima.

I upravo tu možemo videti koliko je verska promena bila povezana sa društvenom promenom.

Kada se menjaju običaji sahranjivanja, menja se i odnos zajednice prema mrtvima.

Kada se razvijaju crkvene institucije, menjaju se načini obrazovanja, beleženja događaja i organizovanja verskog života.

Kada se vlast učvršćuje oko kraljeva i novih administrativnih struktura, menja se odnos između lokalnih poglavara i šire države.

Vikinški svet tako nije nestajao samo zbog vojnih poraza. Preobražavao se iznutra.

Ljudi su nastavili da obrađuju zemlju, podižu porodice, trguju i plove morem.

Ali društvo kojem su pripadali polako je dobijalo drugačiji oblik.

A krajem jedanaestog veka razdoblje koje danas nazivamo vikinškim dobom približavalo se svom simboličnom kraju.

X · Poslednji brod i nasleđe severa

Godina 1066.

Norveški kralj Harald Hardrada poveo je vojsku u pohod na Englesku.

Njegova vojska sukobila se sa snagama engleskog kralja Harolda Godvinsona kod Stamford Bridža.

Harald Hardrada poginuo je u bici.

Norveški pokušaj osvajanja Engleske završio se porazom.

U istorijskim pregledima taj događaj često se predstavlja kao jedan od simboličnih završetaka vikinškog doba.

Ali kraj jednog istorijskog razdoblja ne znači da su ljudi koji su u njemu živeli iznenada nestali.

Brodovi su i dalje plovili.

Zemljoradnici su nastavili da obrađuju svoja polja.

Trgovci su nastavili da razmenjuju robu.

Porodice su nastavile da prenose imovinu, običaje i uspomene.

Ono što se menjalo bio je širi svet u kojem su živeli.

Nordijske oblasti postepeno su se razvijale u srednjovekovna kraljevstva sa sve složenijim institucijama.

Hrišćanstvo je postalo dominantna religija.

Politička organizacija se menjala.

A nekadašnji obrasci pohoda, trgovine i lokalne vlasti prilagođavali su se novim okolnostima.

Vikinško doba završilo se kao istorijska epoha.

Ali njegovo nasleđe ostalo je prisutno.

U jezicima.

U nazivima mesta.

U arheološkim ostacima.

U pravnim i društvenim tradicijama.

U naseljima koja su nastala kao posledica nordijskih putovanja i migracija.

I u pričama koje su vekovima prenošene, preoblikovane i zapisivane.

Međutim, način na koji danas zamišljamo Vikinge nije uvek veran prošlosti.

Na filmskim ekranima oni se često pojavljuju kao ratnici koji žive isključivo za bitku.

Njihove priče prikazuju se kao neprekidan niz osvajanja, gozbi i sukoba.

Stvarni život bio je mnogo složeniji.

Za većinu stanovnika Skandinavije uspešna žetva bila je važnija od daleke pobede.

Za roditelje je opstanak dece bio važniji od legende o ratnoj slavi.

Za trgovca je pouzdan dogovor mogao vredeti više od mača.

Za neslobodnog čoveka najveća želja možda nije bila bogatstvo, već sloboda.

A za porodicu koja je izgubila nekoga na moru, pitanje slave moglo je imati sasvim drugačije značenje.

To je jedna od najvažnijih stvari koje možemo naučiti proučavajući vikinško društvo.

Istorija nije sastavljena samo od vladara i slavnih ratnika.

Ona pripada i ljudima čija imena nikada nisu zapisana.

Ženi koja je vodila domaćinstvo tokom duge zime.

Detetu koje je učilo zanat.

Zemljoradniku koji je pokušavao da sačuva useve.

Trgovcu koji je prelazio opasne morske puteve.

Zarobljeniku koji je bio odveden daleko od svog doma.

Svako od njih bio je deo istog sveta.

Ali nisu svi u tom svetu imali jednaku moć ili jednaku slobodu.

Zato ne možemo razumeti jednu civilizaciju samo posmatrajući njene najveće uspehe.

Moramo razumeti i njene nejednakosti, strahove, sukobe i svakodnevne obaveze.

Možda upravo tu leži najveća vrednost proučavanja društava prošlosti.

Ona nas podsećaju da se iza velikih istorijskih događaja uvek nalaze obični ljudski životi.

Vikinzi su ostavili trag na ogromnom prostoru, od severnog Atlantika do trgovačkih puteva istočne Evrope.

Njihovi brodovi postali su simbol pomorske veštine, a njihove sage deo svetske književne baštine.

Ali njihovo najvažnije nasleđe ne nalazi se samo u brodovima, oružju ili pričama o bogovima.

Nalazi se i u načinu na koji su gradili zajednice, organizovali porodični život, rešavali sporove, razmenjivali dobra i prilagođavali se svetu koji se menjao.

Zamislimo zato još jednom onu kuću sa početka naše priče.

Napolju pada sneg.

Ognjište i dalje gori.

Članovi domaćinstva okupljeni su oko hrane koju su uspeli da sačuvaju.

Neko govori o putovanju preko mora.

Neko se priseća čoveka koji se nije vratio.

Dete sluša priču, pokušavajući da zamisli krajeve koje nikada nije videlo.

Sutradan će ponovo početi posao.

Treba nahraniti životinje.

Popraviti alat.

Pripremiti hranu.

I nastaviti život.

Niko od tih ljudi ne zna da će jednog dana čitava njihova epoha postati predmet knjiga, filmova i istorijskih rasprava.

Za njih to nije vikinško doba. To je jednostavno njihov svet.

Svet u kojem pokušavaju da pronađu sigurnost, pripadnost i smisao.

Baš kao što su ljudi činili pre njih.

I kao što će činiti mnogo vekova kasnije.

Jer iza svakog velikog osvajanja stoji društvo, a iza svakog društva nalaze se ljudi koji ne pokušavaju da uđu u istoriju — već samo da prožive svoj život.